Mirzna

utorak, 22.04.2008.

hello =)

ej ljudići šta ima?? hrvatska kako ste.....evo sada je rukometna karijera Mirze Dzombe malo stala,zbog one
operacije koljena ali ništa strašno!! već on na veliko trenira.... yes !!! trenutno0 nema nikakvih novosti o
njemu pa sam ja odlućila sama " sklepat " postić!!!! osim ako hoćete vidjet kako naš njabolji rukometaš
kuha??? btw jeste gledali neki dan novine....bio je Džomba....hehe.......otvara se dvorana na Zametu pa
znate ipak najbolji Riječki rukometaš to nesmije propustit!!!! stvarno neznam šta bi vam napisala o njemu,potrudit ću se nać neke informacije i vi ćete bit prvi koji ćete to saznat!!!! hehe!! wave wave
to je sve za sada i molim Vas malo mi komajte....i da moram objavit slike di smo se ja i Džomba i Duvnjak i Horvat i Špoljarić i Kaleb i Valćić i Bićanić slikali!!! na toj tekmi protiv HSV je bilooo odlićnoooo!!! party
Ae ljudići uživajte dog možete pa se onda ćujemo.....pozzz!!!!!! e da pozzz....Morani,Mii,Čibe,Suzy,Teni....i cijelom ŽRK i svimaaaa ostalimaa!!!! belj belj belj belj =)

| Reci nešto pametno… (19) | …printaj ako hoćeš… | # |

četvrtak, 27.03.2008.

Mirza Džomba........i C.O.Zagreb =)

Mirza Džomba thumbup

Jedan je od najvećih razloga za Zagrebov optimizam Mirza Džomba. Majstor leti kao u stara dobra vremena.
Vratio se u klub iz kojega je poletio u Europu nakon punih šest godina. Danas je priznata svjetska rukometna veličina, čovjek o kojem svaki protivnik pravi nacrte ‘kako ga zaustaviti’. No kada je u formi, a sada jest, teško će to uspjeti bilo kome. Vedrina ga nikad nije napustila makar ga od povratka u Zagreb iz Ciudad Reala razvlače na sve strane, makar je na izvanrukometnim aktivnostima pretrčao skoro kao i na treninzima.

- Dobro, poželio sam se Zagreba, a i pretrčali smo, radili, pošteno. Iskreno, nisam tako trenirao već godinama. Ne pamtim kada sam u dva mjeseca toliko trenirao, čak ću reći da sam umoran, da bi bilo malo dobro olabaviti prije ove Lige prvaka. Vidi kako sam mršav, mislim, ja sam i inače mršav, ali sad se tako i osjećam - reći će u uvodu popularni Đole.

Počinjemo od priprema i turnira u Francuskoj. Sve skupa pretrpjeli ste pet poraza u nizu, što vam se valjda nikad nije dogodilo?

Iskustvo je upitno

- Od juniorskih dana ne. Moram priznati da sam se malo čudno osjećao jer pet utakmica nisam izgubio možda u dvije-tri posljednje sezone. Uhvati vas nakon toga lagana depresija, neugoda, nesigurnost, makar smo na neki način i znali da bi se takvo što moglo dogoditi nakon što smo onamo otišli igrati protiv jakih bez pravog rukometnog treninga. Ružno je da se dogodilo, ali možda je i dobro da se taj optimizam ipak svede na normalnu mjeru.

A normalna je mjera?

- Činjenica je da u ovom trenutku nismo supermomčad poput Kiela, Ciudad Reala, Barcelone i San Antonija, a tu se može ubrojiti i Hamburg. Jednostavno, nismo pokriveni po pozicijama kao oni. Kvaliteta koju imamo velika je, sastav je odlično posložen, klub je u funkcioniranju skoro pa savršen, ali u nekim segmentima teško je predvidjeti kako će igra izgledati kada dođe do onoga stani-pani. Realno, imamo 3-4 vrhunska igrača te 5-6 mladih čija je kvaliteta neupitna, ali iskustvo svakako jest. I zato trebamo biti oprezni optimisti.

Jedna slika ipak daje nadu...

Pobjeda protiv Veszprema u Mađarskoj, gdje nas nisu uspjeli zaustaviti ni iskusniji protivnik sa širom klupom ni suci... Bili smo tim, razbili smo ih obranom i pokazali da smo prava momčad. Takve nas vidim u Ligi prvaka. Ledena dvorana bit će naš adut apsolutno nakon dugo vremena, no mi smo dobili recimo jednu od deset pravih, a težimo igri kojom ćemo dobiti devet od deset pravih utakmica. Tek ćemo tada moći govoriti o realnom optimizmu, a sada možemo govoriti o srcu, kvaliteti koja će nam uz potporu dati snagu da možemo protiv svakoga kod kuće, pa i protiv najjačih.

I zato je važno...

- Proći prvi krug, pohrvati se s tim realnostima, a onda u drugom sve pobijediti kod kuće, ali i pobjeđivati u gostima, jer bez toga se ne dolazi na vrh. Tu još moramo napredovati.

Kako vam je bilo kada ste od Ciudada izgubili s deset pogodaka razlike?

- Uh, krvi su mi se napili. Pa kamo si otišao... Polako, vidjet ćemo se mi.

Koliko je promjena trenera bila stresna momčadi? Neobično je da trener odlazi na pripremama?

- Istina, to mi se još nikad nije dogodilo. U svakom slučaju, nas je streslo jer smo kolektiv od 20 ljudi koji je zadnja dva mjeseca zajedno po 20 sati dnevno. A kada ode prvi među nama, onda to svakako nije obična stvar. Sreća je da je došao Lino, koji nas dobro zna, kojega mi znamo, pa će se ta faza u tom smislu bezbolnije proći.

A kako vi i Maglajlija, vaš trener i poslovni partner. Ima li tu sukoba interesa?

- Joooj, nemoj o tome, odmah će me izbaciti iz momčadi. Trudim se nametnuti.

Zlaja je budućnost?

Konkurencija je više nego dobra, Zlatko Horvat lani je bio ponajbolja Zagrebova karika?

- Zlaja je budućnost ovoga kluba i reprezentacije, sigurno. Mislim da je dobro da je tako, uostalom, i Zrna i ja u reprezentaciji smo toliko godina zajedno i ništa ne nedostaje.

Kada ste se vraćali, mnogi su se pitali nije li to kraj vaše rukometne ambicije, jer iz Ciudada, koji je vrh, danas doći kući nije baš obična stvar?

- To je bila moja odluka, nisam pogriješio, niti su mi ambicije kada je riječ o rukometu pale. Rekao sam da želim sa Zagrebom na europski tron i držim do toga. Pazite, šest sam godina igrao u inozemstvu, tri u Mađarskoj, tri u Španjolskoj, u reprezentaciji sam od ‘97. i SP-a u Japanu, a sve to pomalo troši, priznali mi to ili ne. Jednostavno, morate znati kada neke stvari dozirati, nije lova sve u životu.

Ciudad Real najbogatiji je klub na svijetu. Recimo, Rutenka i Šterbik dobivaju španjolsko državljanstvo, milijunske ugovore na desetak godina, pa na kraju karijere i mirovine čak i do 5000 eura kada rukometna priča završi. Je li bilo takvih ponuda i u vašem slučaju?

- Ciudad Real sjajna je epizoda, najljepši dio moje rukometne karijere. Uživao sam biti u takvoj momčadi i takvom društvu uopće. Osnovna je stvar u tome da nikad nisam potezao pitanje novca, jer da sam ga potegnuo, vjerujem da bi se stvari odvijale slično, da bih možda imao i bolju mirovinu nego moj prijatelj Lepi (Šterbik, nap. a.). Ti su mi ljudi toliko pomogli i napravili za mene da jednostavno nisam želio razgovarati s njima o novcu, moja je jedina tema bila želja da se vratim i zato sam se vratio. Da je zbog novca, vjerojatno ne bih nikad. Novac tamo nikad nije bio, niti će biti problem.

Koliko vam nedostaje Ciudad Real, vaša hacijenda na rubu grada?

- Sve što je dobro nedostaje, sad sam u svom stanu, recimo da je to krletka u odnosu na ono, ali dobro je.

A gdje će se slaviti velike pobjede. U Ciudadu je hacijenda bila uobičajeno mjesto za te stvari?

- Mi ćemo se do daljnjega preseliti kod Šole u kafić, a kako budemo napredovali...
I ode, Lino je čekao na treningu.

- Dobro je ovo navečer, tu se snalazim ko riba u vodi, ali trening ujutro u devet, to je već šok nakon španjolskih godina. Ipak, nisam još nijednom zakasnio.

Pusa svima koji vole Džombu.....a dobro i naše sve PAKLENE!!!! uživajte.......bokić wave

| Reci nešto pametno… (17) | …printaj ako hoćeš… | # |

subota, 22.03.2008.

Nešto za početak o Mirzi Džombi =)

MIRZA DŽOMBA,pročitaj te ovaj post molim Vas!!!!!!!!!!!

Nadimci: Đole, Šodu
Visina, Težina: 191 cm, 85 kg
Boja kose, očiju: smeđa, smeđa
Datum rođenja: 28. 02. 1977.
Mjesto rođenja: Rijeka
Bračno stanje: neoženjen
Vozi...: ...bicikl
Najradije jede...: ...ribu
Zemlja snova...: ...Indija
U budućnosti misli postati...: ...građevinski poduzetnik
Kad završi karijeru volio bi živjeti u...: ...Rijeci

Postoji li još neki sportski cilj koji bi želio ostvariti?

- Ma ništa. Da sada umrem, umro bih zadovoljan. J. Uopće se nisam nadao osvajanju zlatne medalje. Kada povežem sve ove popratne događaje, to je totalna ludnica. Pet dana nisam stvarno znao gdje sam. Telefon zvoni i zvoni, sve dok mu se baterija ne isprazni. A nitko nema moj broj, možda svega 10 prijatelja, pojma nemam kako se to proširilo.

Među ljudima je nastala velika euforija. Neki ti poručuju da se ne brineš, ukoliko će ti ikada zatrebati neki organ…

- Ha, ha. Ma, meni je jako drago, što sam vidio, da ljudi stvarno cijene to što smo napravili. Mi smo se vratili iz Grčke 3 dana nakon finalne utakmice i, iako smo dobivali i u Ateni poruke iz Hrvatske, tek kada smo se vratili, vidjeli smo da je ovdje totalna ludnica. Sljedećeg dana sam došao u Rijeku, grad u kojem stvarno moraš postići nešto posebno da bi te ljudi došli pozdraviti u tolikom broju, kao što su to učinili sada na dočeku na Korzu. Ni nakon nekog vremenskog razdoblja ta euforija nije splasnula. Znači da su ljudi stvarno to osjetili, da su bili sa nama…

Je li ikada izmjeren tvoj odraz?
- Prije 2 godine tijekom jednog liječničkog tretmana kod dr. Peharca, obavili smo testiranje, i rekao mi je da, od svih sportaša s kojima je radio, imam najveći odraz. Moj je odraz oko 70 cm iz mjesta, jednom nogom. No, prošle godine mi je rekao da je došla neka Rumunjka ili Bugarka i da je još dalje skočila istim načinom.

Što je najvažnije za rukometaša? Odraz Džombe, bomba Metličića ili snaga Vorija?

- Poželjno bi bilo svo troje. Ako imaš ijedno od tog troje, možeš uspjeti. Ipak, mislim da niti jedno od toga troje nije ključno, nego je najbitnija glava, kao u svemu. Ako nešto želiš važno je da za time i ideš, da ne odustaješ, i uspjeh će kad-tad doći, prije ili poslije, u bilo čemu, pa tako i u sportu, i u rukometu. Možda neće doći ovakav rezultat, jer za to se stvarno trebaju poklopiti svi faktori koji postoje, ali mislim da neki uspjeh ne bi trebao izostati.

Ivano Balić kaže da mu je treniranje košarke u djetinjstvu pomoglo da danas postane najbolji rukometaš svijeta. Što si ti radio kao klinac pa danas tako odskačeš od drugih?

- Ništa posebno. Ja nisam onaj tipičan primjer sportaša. Nisam poput Dražena Petrovića bio u dvorani po cijeli dan, nisam sve ostalo zapostavljao zbog sporta. Trenirao jesam, i tome sam ozbiljno pristupao, ali sam vodio normalan život, i izlazio, i završio školu. O sportskoj karijeri sam ozbiljno počeo razmišljati nakon 18. godine kada sam iz Zameta došao u Zagreb. Kada je došla prva lova, ha, ha.

Što misliš o rukometašima koji boje kosu?

- To je isfuravanje, da bi prošao financijski bolje, zapaženije. Nemam ništa protiv toga. Drago mi je vidjeti nekog rukometaša da se isfura tako, jer mislim da smo dosta zapostavljeni kao sport u odnosu na košarku i nogomet. Al', eto, imamo i mi svojih zvjezdanih trenutaka.

Pale li te rukometašice?

- Pa ne baš. Ha, ha… Bez komentara.

Koje sportašice su ti izgledom najprivlačnije?

- Pa možda plivačice…i…odbojkašice.

Idealno putovanje?

- Već sam bio na jednome. Dva tjedna na Karibima s najboljim prijateljem. Bilo je to jedno od najboljih putovanja u mom životu. Općenito, volim putovati i putujem puno. U zadnje vrijeme su me jedino počela zamarati službena putovanja s klubom. Proputovao sam stvarno skoro cijeli svijet, bio sam na svim kontinentima, osim Sjeverne Amerike, i po nekoliko puta. Europu sam prošao uzduž i poprijeko, ali Karibi su bili odmor i uživanje te su ostavili na mene najsnažniji dojam.

Čime putuješ najradije?

- Po Hrvatskoj autom, a ovo ostalo avionom. Najjednostavnije mi je i najbrže.

Jesi li ikada stopirao? Povezeš li ti autostopere?

- Stopirao sam u mladosti, ali sada se bojim nekoga pokupiti na cesti i rijetko to činim. Uvijek mi se neki filmovi pojavljuju u glavi, što da se sada nešto dogodi… i onda nagazim po gasu. Možda mi je to mana, ali…

I do kuda si najdalje dogurao s ruksakom i vrećom za spavanje?

- Rijeka – Krk, ha, ha. Ali zato je jedan moj prijatelj došao iz Rijeke čak do granice Irana s Irakom, i nisu ga pustili u Iran jer je vladala neka zaraza. Iskreno se divim takvim pothvatima i sam bih se odvažio na tako nešto, no, za to bi mi trebalo otprilike dva mjeseca slobodnog vremena, a o tome mogu samo sanjati.

Koju zemlju još nisi posjetio, a volio bi?

- Ima ih više. Među mojim najvećim željama je odlazak u Indiju. Fascinira me ta zemlja i htio bih obići njenu unutrašnjost, sjeverni dio prema Tibetu i sam Tibet. Volio bih otići i na safari u Keniju, na Kubu i na Jamajku.

Od svih zemalja u kojima si bio, što misliš, gdje su najljepše djevojke?

- Svaka zemlja ima i lijepe i ružne, ali po mom ukusu najljepše djevojke su u Istočnoj Europi i Skandinaviji.

Ljetovanje ili zimovanje?

- Podjednako. Obožavam skijanje, skijam uvijek kada imam vremena. Vrhunski je to užitak. Probao sam bordat, ali ne mogu. Nikako. A more je more, tu se ne treba puno govoriti. Nadam se da ću po završetku karijere moći oboje.

Najbolja nacionalna kuhinja?

- Jako mi se sviđa mađarska kuhinja, ali na prvom mjestu je ipak mediteranska kuhinja, naša, španjolska, talijanska...

Nakon profesionalne karijere...

- Dić' sve četiri u zrak i nastaviti posao u građevinarstvu koji sam s prijateljima započeo. Pokušavam već sada oploditi zarađeni novac kako ne bih poslije karijere previše o tome razmišljao... Onda se nadam više putovati, ispuniti svoje snove. Volio bih posjetiti i neka mjesta u kojima sam već bio, poput Atene, vratiti se tamo mirne glave i sve obići.

Može li sportaš osigurati svoju egzistenciju baveći se samo rukometom?

- Ne.

Do kada se misliš aktivno baviti rukometom?

- Još tri godine. Želim se vratiti. Nadam se da će mi za tri godine neke druge stvari predstavljati prioritete u životu. Treba malo početi normalno živjeti, razmišljati o obitelji... Rukometa se neću nikada zasititi, ali me već sada počela puno smetati odvojenost od Hrvatske i normalnog života.

Gdje bi volio sagraditi kuću jednoga dana?

- U Rijeci, blizu mora. Već imam u glavi projektiranu svoju oazu gdje ću uživati, roštiljati...

Da nisi rukometaš bio bi...

- Noćni bravar, ha, ha. Ne znam, ne mogu zamisliti život bez rukometa.

Koju poznatu osobu bi volio upoznati i o čemu bi s njom razgovarao?

- Angelinu Jolie. Porazgovarao bih malo s njom...(smije se). Divim joj se zbog humanitarnih stvari koje radi, iako joj to ne treba.

Što bi učinio jednim potezom čarobnim štapićem?

- Nemam pojma, stvarno. Sad trenutno sam toliko zadovoljan sobom, živim svoj san tako da mi stvarno više ništa ne treba.

Kome bi darovao godišnju ulaznicu za domaće utakmice Zagreba?

- Prvoj susjedi koja bude stanovala do mene...nadam se da ću se uvaliti koji put na ručak, ha ha.

Osjećaj zlatne medalje oko vrata i ruku voljene oko vrata...

- Teško pitanje. To su možda dvije stvari koje se ne mogu usporediti. Ta medalja, taj osjećaj traje trenutno, to traje jedan određeni period - mjesec, dva, tada to postaje normalna stvar. Dok voljena oko vrata, ako je prava voljena, to traje cijeli život i u svakom slučaju je vrijednost toga puno veća.

Rijeka dobiva Hostel…

- Odlično! Čitao sam već o tome u novinama. Drago mi je zbog toga. Sada ću imati gdje prespavati kada mi zaključaju doma vrata, kada dođem ujutro… ha ha.

Poruka čitateljima Hostelera...

- Živite život punim plućima, jer život je samo jedan.

Mislim da je to zasada sve............velikaaaa PUSA kiss
Morani,Čibe,Mii i Suzy pozzzzz!!!!!!!!11 wave wave

| Reci nešto pametno… (16) | …printaj ako hoćeš… | # |

četvrtak, 20.03.2008.

Dragi moji.........

Evo mene...........već dugo planiram otvoriti novi blog.....evo napokon sam se odlučila i za to..........
šta ima kod vas.........ja ću na ovom blogu pisat sve zanimljivosti o meni,mom ludom životu i o svom idolu Mirzi Džombi.......!!!!!! yes yes Nadam se da ćete mi komat i da će vam bit zabavnooooo!!!!!!!!!

za početak velika pusaaaa svima!!!!!!!!!! pozzzzz!!!!!!1

| Reci nešto pametno… (0) | …printaj ako hoćeš… | # |

<< Arhiva >>